Osnova vjere

Sveto Pismo je opći izvor, savršeni temelj i jedini smjerokaz vjere, nauke i živita. Bog je kroz Njegove proroke u staroj i kroz Apostole u novoj Oporuci sve rekao. Biblija je završeno svijedočanstvo Božije, kojemu se ne smije ništa nadodati kao jednome Testamentu.

Slobodna Narodna Misija Krefeld razlikuje se od svih predhodnih pokreta budnosti, koja su se općini Kristovoj od Refofmacije darovala. One sve osnovale su Svoje općine i organizirale se u jedan spoj. Mi predstavljamo kroz objavu očitovane Riječi čitavo zaključno vijeće Božije, koje je za savršenost potrebno. U ovom smislu neka svim postojnim općinama — čitavom narodu Božijem, bez obzira na konfesiju to služi. Iz ove objave ne izlaze ponovo općine, koje se krefeldskom Misionarskom radu podređivaju, nego taj rezultat će i mora spremna općina Isusa Krista biti, koju On sam od svagdje poziva.

Naša zajednica ne podiže u nikakvom slučaju jedinoblaženi zahtjev, nego neka kao dio od »Ecclesie« bude sa svima koji su kroz Riječ Božiju »izazvani« i »izabrani« koji živu općinu živoga Boga obrazuju. Ona se ne opoziva na nijednu osobu kao osnjivača, nego je to nastavljanje zadnje budnosti kroz Duha Božijega sa ciljem, da Gospod sam Svoju općinu gradi i završi.

Objava Riječi povezana sa vječnovažećim evanđeljem Isusa Krista isposluje po Svetim Pismom dvojduplo. Kao prvo se ljudima pdedoči sud, naime zakonito osuđivanje svih prekoračnosti, koje smo mi kao izgubljeni ljudi počinili. Kao drugo je vjera, koja iz propovijedi Riječi Božije dolazi, Božija snaga, koja duševnu spasnost i potpuno opravdanje svega onoga ima, tko se sudbini Božijom preda.

Opravdanje griješnika ne znači ali opravdanje grijeha. Samo tko milostnu ponudu Božiju za sebe lično prihvati, dožii spas i može njegov poziv i izabranost učvrstiti. Tko to pobaca, on se odbaca; tko to ne prihvati, ni on se ne prihvaća.

Sveto Pismo je u svemu, što svijedoči, konačno. Samo ono što se o njemu govori je mnogoznačno. Zato odbijamo mi iz ljubavi za očitovanu istininu Riječi svaku inspiraciju.

Samo što su apostoli u novoj Oporuci ostavili, je ustvarnosti »Apostolska Čast«. Samo što je u Bibliji stvarno osvijedočeno, je »Biblijski«. Samo što od Krista samoga postoji, je »cKršćansko«. Konciljski zaključci, koji su se u toku crkvenih povijesti obuhvatili, odbijamo mi kao nadodatke, i falsifikate orginalne Riječi.

Vjera na onog istinitog Boga, osim kojega nema nijednog i koji se u svojom raznolikanosti kao Stvoritelj, Držaoc, Spasioc, Kralj, Sudac itd. Očituje, je za nas spojni fundamenat naše vjere.

Onu nicejsku-kalcedonsku vjeroispovijed mi ne odbijamo kao ukupnu. U njoj se između drugog može čitati: »… Božiji jedini Sin, koji je od Oca rođen ispred cijelog svijeta, Bog od Boga, Svijetlo od Svijetla, istiniti Bog od istinitog Boga, rođen ne stvoren, sa Ocem u jednom biću …« Za rod jednog sina na nebu, kojega je kao otac rodio, ne postoji u Bibliji ni jedno mjesto. Ona prava apostolska vjeroispovijed sama stoji u Bibliji. U jednom povijesti dogma su crkvene ispovijedi.

Bog je jedan. Nisu tri svudašnji, sveznajni i vječni, ne djele si tri svemogućnost, nisu si tri suglasni, nego onaj jedini, svemogući, vječni Bog, koji se je od početka vremena raznoliko prikazao, očitovao se je u novom savezu za naše spašenje kao Otac na nebu, u Sinu kao Imanuel = »Bog s nama« na zemlji i kroz Svetog Duha. »Sin« se je u cijelom starom Oporuci najavio, On je taj po Duhu začeti, od Marije rođeni, u mesu pojavljeni Spasitelj, onaj »Prvorođeni« između mnoge braće. Kroz Njegovu zamjeničku patnju i smrt su se svi sinivi i kćerke Božije sa Njihovim Ocem na nebu pomirili. Kroz propovijed evanđelja o Isusu Kristu želimo mi ljude sa spasnosti Božijom pouzdati, tako da bi oni mogli svoj lični spasovni doživljaj dobiti. Tako doživi čovjek svoje povraćanje — jednu svijesnu promjenu, u kojom on onaj široki put napušta, unutrašje obnovjeni kroz Riječ i Duha novorođen za jednu živu nadu.

Bog je ljude u Svojoj slici za zajednicu s Njime stvorio. Odnos između Stvoritelja i od Njega stvorenih ljudi slomilo se je kroz istočni grijeh.

Istočni grijeh se je ušao u preljubu, iz koje je izišlo jedno sjeme. Radi toga je Gospod stavio direktno iza istočnog grijeha neprijateljstvo između ova dva sjemena i osudio Evu za to, da njenu djecu rađa pod mukama.

U istom povezu dalo se je obećanje u pogledu na Mesiju, da kao »Božije Sjeme« kroz ženu dođe i prokletom zmiji da se glava pogazi.

Na početku naravnog stvoriteljstva potegao je sotona kroz preljubu Evinu i prekršaj Adama ljudstvo u istočni grijeh, koje je dakle kroz neposlušnost i prekršaj od Boga razastavljeno, smrti predato.

Na početku nadnaravnog stvoriteljstva otrgnuo je Bog sotoni poginuto ljudstvo kroz drugog Adama, u čemu je Mariju zasjenio, i tako kroz začešće iz Duha i Sin Božiji se je u ovaj svijet rodio, i da bi se šteta kroz spas i pomiru povratila i tako da se zajednica sa Bogom opet izradi.

Ova tajna spašenja izgubljenog ljudstva postoji u tome, da je Spasitelj sam kao Riječ, koja je na početku bila, meso, dakle čitav čovjek postao, i tako da u Njegovom mesnom tjelu umre i da pakao i smrt kroz uskrsnuće nadvlada. Zato što se je istočni grijeh u mesu desio, moralo se je nužnim načinom spašenje pogintog ljudstva kroz Spasitelja u Njegovom mesnom tjelu desiti, da se Njegova sveta krv, u kojom je život bio, na križu Golgote prolije.